Medijska pismenost može se definirati kao mogućnost pristupa, analize, kritičkog vrednovanja i stvaranja novih medijskih sadržaja.
Tri su dimenzije medijske pismenosti: tehničke kompetencije, vještine te praksa kritičkog razmišljanja i proizvodnja sadržaja. To znači: moći pristupiti izvoru informacija, među kojima je i internet kao jedan od sve važnijih izvora koji zahtjeva i razvoj informacijsko-komunikacijske ili digitalne kompetencije; imati sposobnost za analizu, kritičko razumijevanje i vrednovanje sadržaja te informacija i utjecaja medija i njihovih poruka na društvo; moći se izražavati kroz kreiranje ili produkciju vlastitih medijskih sadržaja.
Uz informatizaciju i kompjutorizaciju, medijska pismenost uključuje: učenje o različitim medijima - tisku, radiju i televiziji, povijest, produkcijska i ekonomska načela funkcioniranja, tko posjeduje i kontrolira medije, kakva je koncentracija medijskog vlasništva i njezine posljedice te znanja i vještine kritičke analize koncentracije društvene moći, osiromašenja i komercijalizacije sadržaja.
Predmet proučavanja medijske pismenosti su potencijalno štetni medijski sadržaji, medijske navike djece i odraslih, medijski žanrovi, regulacija i samoregulacija (konvencije, nacionalni zakoni i etički kodeksi novinara i oglašivača) te nove tehnologije i sukladno tomu novi medijski načini izražavanja. Medijska pismenost jedan je od temeljnih elemenata građanske pismenosti jer su mediji važan kanal informiranja, komunikacije između građana i tijela javne vlasti te mogu utjecati na formiranje javnog mnijenja i stavova.
Medijska pismenost se, kao i ostali oblici učenja, može razvijati kroz različite sustave: formalno medijsko obrazovanje (predškolski odgoj, osnovna škola, srednja škola - općeobrazovna i strukovna te u visokoškolskom obrazovanju), neformalno obrazovanje (organizacije civilnog društva kao važni čimbenici u neformalnom obrazovanju) te informalnim učenjem (inicijativom učenika i nestrukturirano). Prema Lenu Mastermanu, pokretaču medijske pismenosti u Velikoj Britaniji, poznata su četiri modela medijskoga opismenjavanja:
1. Odgoj za medije kao specijalizirani predmet - može biti kao samostalni obavezni ili izborni predmet.
2. Odgoj za medije koji se podučava kao dio postojećeg predmeta, obično materinskog jezika i najčešći je oblik uključivanja medijskog obrazovanja u školsku satnicu.
3. Pojedini dijelovi odgoja za medije mogu biti uključeni u različite predmete kao što su, primjerice; jezik, književnost, povijest, zemljopis, odnosno svi predmeti koji su povezani s medijima.
4. Odgoj za medije kao slobodna aktivnost - odnosi se na tečajeve i radionice u školi u slobodno vrijeme.
Dani medijske pismenosti održat će se od 8. do 12. travnja.
Cilj im je osvještavanje javnosti o važnosti medijske pismenosti, osnaživanje građana, posebno djece i mladih vještinama medijske pismenosti, stvaranje platforme za suradnju i razvoj održivih projekata medijske pismenosti, te podrška odgojiteljima i nastavnicima razvojem edukacijskog materijala za medijsko obrazovanje.
Tema koja se želi naglasiti je poštovanje prema sebi i drugima u medijima. To uključuje niz podtema kao što su tolerancija, govor mržnje, lažne vijesti, dezinformacije i manipulacije, poticanje empatije i poštovanje ljudskog dostojanstva te zaštita privatnosti i sigurnost u medijima, na društvenim mrežama i komunikacijskim platformama.
Za Dane medijske pismenosti bit će pripremljeni novi obrazovni materijali, te organizirana predavanja, radionice i filmske projekcije te druge aktivnosti za djecu i mlade o čemu će se redovito obavještavati na portalu medijskapismenost.hr
Izradila: Natalija Špoljarić