Efekt staklenika definira se kao zagrijavanje Zemljine površine i donjih slojeva atmosfere selektivnim propuštanjem zračenja; atmosfera propušta velik postotak vidljive Sunčeve svjetlosti koja zagrijava Zemlju, a dio te energije reemitira se u obliku dugovalnoga toplinskog zračenja natrag u atmosferu.
Plinovi čija je koncentracija porasla zagađenjem atmosfere odbijaju dio topline natrag na Zemlju, što izaziva podizanje temperature atmosfere ne bi li se uspostavila nova ravnoteža. Sličan proces odvija se u stakleniku, pa odatle i naziv. Kao glavni krivac do sada je proglašavan ugljični dioksid (CO2), čija je koncentracija u atmosferi podignuta izgaranjem fosilnih goriva (ugljena, nafte, plina). No, zadnja istraživanja ukazuju na to da ugljični dioksid nije najveći uzročnik zatopljenja. Zahvaljujući mjehurićima zraka zarobljenim u polarnom ledu bilo je moguće odrediti sastave atmosfere od 1850. godine do danas. Rezultati pokazuju da je promjena klime zadnjih dvadesetak godina najvećim dijelom uzrokovana troposferskim ozonom (O), metanom (CH4), klorofluorougljicima (CFC) i vrlo sitnim česticama čađe.
Posljedice efekta staklenika
Zbog ljudskih djelatnosti sadržaj prethodno navedenih plinova stalno raste te se pojačava zagrijavanje. Tako je sadržaj ugljikova dioksida od industrijske revolucije porastao za 25%, odnosno za 10% samo od 1950. godine, dok danas raste brzinom od 0,5% godišnje. Znanstvenici predviđaju da će se zbog toga do 2025. godine prosječna temperatura Zemlje dići za 1.5°C, što će (zbog kopnjenja leda i toplinskog širenja oceana) izazvati porast razine svjetskih mora za 20 cm. Razlog zašto su Mars i Venera ne naseljivi, nije njihova blizina suncu već upravo efekt staklenika. Slično je i sa Saturnovim mjesecom Titanom. Sporazum iz Kyota, koji je Hrvatska ratificirala još 2007. godine i tako postala 170. zemlja u svijetu koju Kyoto obvezuje na odgovornost u emisiji stakleničkih plinova u atmosferu, jedan je od načina da se čovjekov utjecaj na klimatske promjene ograniči.
Petra Šegulić