Ima li mjesta za starije osobe u našem društvu?

starije osobe

„Starenje nije izgubljena mladost, već novi stupanj za nove prilike“

Ovu rečenicu jednom je prilikom izjavila Betty Friedan, poznata američka spisateljica, aktivistkinja i feministkinja koja je svojom knjigom „The Feminine Mystique“ postavila temelje drugom valu feminizma. Nakon već uspješne karijere u 42. godini života objavila je spomenutu knjigu te je do svoje smrti u 85. godini radila na promicanju prava žena. Betty je samo jedna od brojnih osoba o kojima imamo priliku čitati, a koji su i nakon odlaska u mirovinu odlučili svoje umirovljeničke dane provesti aktivno.

Od malih nogu su nam govorili da trebamo poštivati i slušati starije osobe jer su oni pametniji i mudriji. Iza njih je životno iskustvo koje mlađim generacijama može biti nit vodilja za donošenje životnih odluka, iskustvo koje može poslužiti kao inspiracija ili životna lekcija. Prijašnje generacije su poštivale svoje starije članove društva jer su bili svjesni činjenice da, iako njihovi roditelji ili djedovi i bake više nisu fizički sposobni kao što su bili u mlađim danima, oni mogu doprinijeti ne samo svojoj obitelji, već i društvu oko sebe upravo tom svojom mudrošću i iskustvom koje su im godine donijele. Nažalost, kako su se vremena promijenila, tako se promijenio i odnos mladih prema starijima. Vođeni materijalizmom današnjeg doba koji se bazira na fizičkoj sposobnosti pojedinca da zaradi novac, starije osobe su često ignorirane upravo zbog nemogućnosti da isto ostvare, pa se događa da se i oni sami osjećaju beskorisno – ne samo u društvu općenito, već i u svojim obiteljima.

Starenje naime nije samo biološki proces koji sa sobom povlači fizičke promjene kao što su debljina, gubitak elastičnosti kože, problema s vidom, sluhom, kralježnicom, zglobovima, visokim tlakom, bolestima srca i sl. Puno veći problem predstavljaju one socio-psihološke promjene.

Prve takve promjene se najčešće javljaju odlaskom u mirovinu koja kod starijih osoba izaziva osjećaj zabrinutosti i tjeskobe. Prvo zbog financijskih promjena, pogotovo kod nas, jer više ne zarađuju kao prije te osjećaju da su na teret svojim obiteljima. Drugo, samim odlaskom u mirovinu smanjuju se i društvene aktivnosti pa dolazi do osjećaja usamljenosti, pasivnosti te na kraju i do depresije te do sumnje u svrhu vlastitog postojanja. Obitelji starijih osoba stalno rade, nemaju vremena za svoje roditelje, djedove i bake, a društvo ih odbacuje kao beskorisne.

Upravo se osjećaj usamljenosti javlja kao najčešći problem kod starijih osoba, pogotovo onih koje žive same. Kroz provedbu aktivnosti po različitim projektima sa starijim osobama koje žive same, na pitanje što Vam najviše nedostaje, navodile su upravo taj osjećaj usamljenosti jer nemaju nikoga s kim mogu popiti kavu i razgovarati.

Društvo zaboravlja da starije osobe, bez obzira na svoju dob i unatoč smanjenoj snazi (fizičkoj i mentalnoj), mogu doprinijeti društvu u cjelini te im treba pomoći da se osjećaju ravnopravnim sudionicima društva. Često su organizacije civilnog društva te koje pokreću takve inicijative i organiziraju aktivnosti za osobe treće životne dobi pružajući im priliku da se osjećaju korisno prenoseći novim generacijama svoja znanja, iskustva, vještine i priče dok istovremeno te mlađe generacije olakšavaju starenje i promjene koje starost donosi. No bez obzira na trud različitih organizacija da starijim osobama pruže sretnu, aktivnu starost, u cjelokupnom drustvu nam nedostaje aktivnosti za starije osobe, kao i pozitivnih uzora s početka naše priče – osoba koje su dokaz da i starost može biti aktivna te da i starije osobe itekako mogu doprinijeti društvu oko sebe. Nemojmo ih zaboraviti jer njihove bore otkrivaju mudrost, ali i našu budućnost, jer jedno je sigurno - da ćemo jednog dana i mi biti na njihovom mjestu.

Autorica: Anamarija Garašić Severinac

Vijesti